02. 02. 2002. SJEĆANJA … 4
Danas sam saznao da su neki italijanski vojnici s službom na Balkanu u ovim godinama rata 1991-2001, zbog utjecaja urana što se nalazio u američkim granatama, oboljeli od raka limfnih žlijezda. Moj prijatelj, suosnivatelj Društva kibernetičara, pred 35 godina, Spartako Ilijašić, bio je u vrijeme Svjetskog rata 1941-1945, artiljerijski časnik, kasnije i partizanski borac. Sjećam se kad su u “3 Maj” došla tri inžinjera brodogradnje ravno s fakulteta a oni su u tom brodogradilištu uspjeli postići da se dotle zakivanjem građeni trupovi brodova zavaruju. To su bili osim već spomenutog Spartaka, inžinjeri Rožanić i Landau. Bio sam s njima često – polet da nešto postignemo i dostignemo bio nam je zajednički.
Spartaka je uvijek zanimala organizacija rada a kasnije je najviše se bavio teorijom sistema. Suosnivač je osim njega i mene bio i Mustafa Prohić, matematičar kojeg je privlačio rad na optimizaciji, simulaciji i ostalim matematičkim metodama.
Spartaka je svladao rak i to brzo, ne zbog artiljerskog urana nego iza one nesreće u Černobilu u Ukrajini, a te je nesreća uzrokovala i kod nas povećani broj umrlih od raka. Htjeli mi to priznati ili ne – povećala ga je. Sjećam se njega jer je kao i ja bio gladan znanja i informacija a budući da je kao bivši borac – za razliku od mene bio veoma aktivan u komuniciranju s mnogim tada “važnim” osobama, koje je poznavao, on je za Društvo kibernetičara bio prava osoba koja je uspjela prijedloge progurati do ostvarenja. To je prije svega bilo osnivanje općinskog odbora za razvoj, zatim osnivanje računskog centra općine i stvaranje novog republičkog odbora za informatiku.
Htjeli smo da se za brodogradilište i za općinu nabavi jedan računski centar – tada je to koštalo 1-2 milijuna dolara – no nije uspjelo jer se nisu mogli složiti tko će tamo biti glavni upravitelj, netko iz općinskih krugova ili iz “ 3 Maja “.
Stvar s onim osnivanjima je uspjevala ali se događalo da se ono što smo osnovali predalo ubrzo u ruke onima koji su bili podobni i nismo bili zadovoljni s takvom praksom kakva i danas ima žilavi život.
Na fotografiji snimljenoj oko 1960.g. s desna je prof.dr. Igor Rožanić, a kraj njega je Spartako Ilijašić, dipl.ing.
Pomalo sam se radije bavio podučavanjem a on teorijom, jer nam se činilo da pravi razvoj čeka nove mlade i već podučene ljude. Hoće li biti tako – na to čekam prilično rezignirano – iako je broj mladih i sposobnih ljudi u informatici (koja je zaista i kibernetska praksa) već dosta velik. Hvala i Spartaku!