Kad god dodjem u posjetu mojim kolegama iz Zavoda za informatiku u sobu 101 na današnjem Filozofskom fakultetu u Rijeci, moram se sjetiti mojeg prijatelja i mladjeg kolege Dipl.Ing.Branimira Makanca, inžinjera elektrotehnike. On je naime zaslužan za izgled sobe 101 a cijela priča je stara oko 30 godina.
Dakle, kolega je projektirao tzv. elektronsku učionicu za tada još Pedagoški fakultet. On je prije projektirao i doveo do funkcije oko desetak takvih učionica u raznim gradovima bivše Jugoslavije. Ne možemo se pohvaliti da je posao montaže kod nas išao brzo makar nas je (poučen iskustvom), tjerao iz Zagreba da se to što prije dovrši. Naši pedagozi su gotovu učionicu kasnije koristili nekoliko godina. Ono što mi se ovdje najviše svidjelo a i danas je u punoj funkciji, to je da je iskoristio visinu sobe – a zgrada je još iz doba Austrougarske – pa predložio da se napravi unutrašnji polukat s pogledom u druge dvije prostorije gdje je trebao sjediti operater elektronske učionice s projektorima i ostalom opremom. Tada još nije bilo našeg Zavoda za informatiku.
Ovdje treba spomenuti i pokojnog profesora Božu Težaka koji je poticao rad kolege Makaneca jer je osnovao Multimedijski Centar Referalnog centra u Zagrebu na Kazališnom trgu gdje nabavljeno i naše prvo Time-sharing računalo namjenjeno isključivo nenumeričkoj primjeni, pa je tu kolega Makanec održavao vježbe i tečajeve o primjeni računala na području nastave i informiranja. Uz njega sam se i ja tu odlično osjećao na mojim čestim dolascima u Zagreb. Profesora Težaka poznavao sam još iz 1958. godine, jer smo obojica suradjivali na organizaciji tiska Zelenog biltena koji je po želji organizacije UNESCO trebao biti neki mali Referativni Žurnal kakvi je izlazio u Moskvi s cca milijun radova objavljenih u svijetu godišnje, ali kao kratki sažetci. Za taj bilten sam u više godina izradio bar 500 takvih sažetaka a za neki projekt jedan njegov dio o obrazovanju tzv. dokumentalista, koji medju ostalim poslovima rade i takve sažetke.
Zajednički rad kolege Makanca i mene trajao je sve do mojeg umirovljenja, a sada se možemo samo dopisivati pomoću e-maila. Od 1980. do 1990. godine svake smo godine zajedno putovali u London na veliki Personal Computer World Show koji je organizirao naš zajednički prijatelj Anđelko Zgorelec. Tamo je ing. Makanec nabavio i tada prvo mikroračunalo koje se tek pojavilo u slobodnoj prodaji – Commodore. Pošto je u to vrijeme u našu zemlju bilo zabranjeno privatnicima da uvoze računala, mi smo ga u hotelskoj sobi rastavili na dva dijela i kod povratka u Jugoslaviju svaki od nas je nosio jedan dio – ja sam nosio gornji dio sa monitorom, Makanec donji sa tastaturom. Pošto u to vrijeme ni jedan carinik nije još nikada vidio kako izgleda računalo (a kamo li rastavljeno) prošli smo carinu bez problema. Ja sam rekao cariniku da nosim mali televizor kojim se nadgleda dijete koje spava u drugoj sobi. Tu bi samo spomenuo jedan od mnogih takovih zajedničkih podhvata nabavke računala Apple II u Hannoveru. Kupljeno računalo, pred 20 godina, rastavili smo pa kutiju od plastike poslali poštom, elektroniku lukavo rastavili i spremili na razna mjesta u prtljazi. Tipkovnicu smo oslobodili plastičnih tipaka i upakirali u omote od staniola uskršnjih bombona (bili smo tamo pred Uskrs) još na kolodvoru u Muenchenu. Možda i nismo morali biti toliko oprezni ali moj kolega je zbog toga pojeo skoro sve te bombone, a zna se koliko je tipaka na tastaturi. Molio sam ga da neke bombone ostavi na vrhu te kutije (sjećam se da je kutija bila u obliku uskršnjeg jajeta) jer bi si neki znatiželjni carinik mogao razbiti zube na nekoj od tipaka. To je samo jedan od više smješnih dogadjaja u zajedničkoj nabavci računala za naše potrebe. Nadam se da ću se moći sjetiti još zanimljivosti s naših brojnih putovanja u London. Da, treba spomenuti da je kutija poslana poštom vraćena – jer je bila od plastike (!) a to se nije smjelo uvoziti u zemlju pa smo dugo čekali da se računalo složi. Makanec je imao doma zdravstvenih problema od previše onih bombona. Eto, može se oboliti i od nabavke računala.