Odmah treba otkriti što znači NBIC. To je kovanica složena u SAD za četiri najnaprednije i najvažnije tehnologije u ovom stoljeću: Nanotehnologija- Biotehnologija- Informacijska znanost i tehnologija-Kognitivna znanost i tehnologija. No prvo malo sjećanja…
Pred 65 godina kao gimnazijalac u I. klasičnoj gimnaziji u Zagrebu počeo sam čitati svoju prvu knjiga na njemačkom jeziku. Kako je meni na raspolaganju bilo preko 100 krimića serije Ullstein Buecher od kojih je svaka koštala 1 DM sve sam to pročitao za godinu dana. Moj školski kolega i prijatelj, a zvao se Dabinović (iza rata bio je brodovlasnik, a pred par godina je umro u Monaku) ponudio mi je na čitanje seriju krimića na francuskom jeziku, Le Masque, oko 60 knjiga medju kojima se nalazilo više romana o Svecu («Ici le Saint») koji su kasnije snimani na film s glavnom ulogom koju je igrao tada glumac više poznat kao 007, Roger Moore.
Početkom rata je u Zagrebu u Frankopanskoj ulici bila otvorena knjižara s vrlo jeftinim talijanskim knjigama pa sam počeo čitati seriju romana s Divljeg Zapada od pisca Zane Grey. Tada je moj glavni izvor knjiga bila posudbena biblioteka na uglu ulica Jurišićeve i Draškovićeve, pa sam pročitao cijelu seriju znanstveno-fantastičnih romana od pisca H.Dominika. U jednom od njih govori se o dobivanju jeftine energije iz nekog transurana velike atomske mase. Tu sam našao knjigu poznatog autora knjiga o letu u svemir Saengera, pa naučio što su višestepene rakete, kako postići prvu, pa drugu kozmičku brzinu. Nisam dakako znao da su nekako u isto vrijeme usred rata u SAD počeli na inicijativu Einsteina prvi radovi koji su doveli do atomske bombe. U Njemačkoj su već počeli proizvoditi prve rakete tipa V-1 a u Rusiji one poznate «Kačuše».
Prvu knjigu na engleskom jeziku pričitao sam oko Božića 1944. godine još kao đak domobran. U kolovozu 1945. autostopirao sam s jednim prijateljem iz Poljske na putu od Parme do Bolonje jednog američkog pukovnika u džipu. Tom prilikom on se pohvalio da je u Japanu prvi put bačena atomska bomba. Ja sam na veliko njegovo nezadovoljstvo izjavio da će biti vrlo teško čuvati ove atomske bombe u skladištima. Danas se nažalost moje predvidjanje obistinilo kad tih bombi imaju na svim kontinentima, a uz njih još stotinjak atomskih reaktora. Izgleda kao da su fisioni materijali u slobodnoj prodaji. Istina je da se troše ogromna sredstva za istraživanja kako bi se umjesto fisijom dobila energija fuzijom jer bi se čovječanstvo tako oslobodilo brige kako doći do sve više potrebne energije.
Kad sam se vratio u Zagreb nabavio sam prvu knjigu o atomskoj fizici od fizičara R. Supeka, danas akademika i političara. Razvoj istraživanja o nuklearnim reakcijama, a napose o raznim tipovima reaktora počeo je tek od prve konferencije o nuklearnoj energiji u Ženevi negdje sredinom pedesetih kad je američka vlada otvorila javnosti dotad tajne podatke o svom istraživačkom radu.
Može se reći da se u sjeni razvoja raketne, nuklearne, pa zrakoplovne tehnologije polako razvijala današnja informatika. Njoj je pravi uzlet počeo kad su fizičari prvo razvili tranzistore, pa onda cijelu tehniku proizvodnje čipova a – što je bilo najvažnije – mikroprocesora.
Počeo sam raditi siječnja 1947. u tvornici RIS i tamo našao veći broj časopisa GUMMI-Zeitung, na njemačkom jeziku, što mi je pomoglo da brzo naučim tehnološke pojedinosti proizvodnje raznih gumenih proizvoda. Tamo sam poslije održao jedan tečaj gumarstva za radnike u tvornici. Među njima se nalazio i g. Tvrtko Mursalo kojeg sam bio primio kao laboranta u laboratorij. Poslije je on dovršio dopisnu školu gumarstva iz Holandije, otišao u Južnoafričku Republiku. Tamo je vjerojatno i sada. U 1951. premješten sam u «3. Maj» u Rijeci pa mi je odmah dobrodošlo znanje engleskog da savladam ona potrebna znanja o gradnji brodova glede zaštite od korozije, izbora materijala, potrebe suradnje s onima koje brodovlasnik ima za nadzor gradnje i ostalo. Za suradnju s poslovođama trebalo mi je poznavanje talijanskog jezika jer je tada bilo još mnogo onih koji su radili u brodogradilištu i prije rata.
Zašto sad pišem tolika moja sjećanja koja s ne tiču usko informatike i hvalim se znanjem 4 jezika? Da, može se još dodati da sam znao osim latinice, čitati goticu, staro grčki, staroslavenski, ćirilicu i glagoljicu. Nikad nisam mogao snaći se u slovima arapskog, japanskog ili kineskog jezika jer se radi ipak o crtežima, a za to izgleda nemam dara. Osim toga, moj tetak je radio i kao sudski tumač za 10 jezika, a jedan poznati profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je – kako mi je i sam rekao – savladao bar tridesetak jezika. Dakle, nema razloga hvaliti se, a osobito što sam odabrao silom prilika najtežu metodu učenja čitanjem knjiga uz rječnik.
Danas mogu već i djeca koristeći računalo i Internet naučiti neki jezik dosta brzo. Često dobivam ponude preko e-maila da mogu za 10 dana naučiti uz pomoć tih ponuditelja neki strani jezik od cijelog niza koji je ponuđen.
Upravo to je važno istaknuti i cilj je ovih sjećanja – danas ne samo da se brzo može savladati bar engleski nego recimo i jedan od azijskih jezika. Naime, ne mogu se nikako pomiriti s činjenicom da je kod nas oko 18% nepismenih, a 22% polupismenih a mnogi ostali ne znaju ni jedan strani jezik. To me čini nesretnim.
U proljeće 2003 treba se održati savjetovanje o sve bržoj konvergenciji spomenutih tehnologija i znanosti, a ta konvergencija bi pomogla čovječanstvu da se pobjedi neke opasne epidemije, produlji čovječji život, olakša način življenja i komuniciranja na cijeloj planeti. Kad se sagleda kakva su početna stanja čak i u najnaprednijim zemljama onda se može samo ponadati da se ostvari bar nešto od toga u ovom 21. stoljeću.