Sjećam se, čini mi se, 1943. ili 1944. godine i profesora koji nam je predavao mikrobiologiju. On je tada bio dosta star (možda oko 65 godina) a bio je u mladosti u Pasteurovom zavodu u Parizu, dok je nama tada predavao o vrenju i sličnim temama iz mikrobiologije.
Jednog dana bila je zračna uzbuna a mi smo trebali iza dva sata predavanja fizikalne kemije slušati njega no on je htio da počekamo prestanak uzbune i razgovarali smo. Pitao je što smo slušali. a mi da se govorilo o trećem stavku termo-dinamike. On se začudio jer da zna samo za prvi stavak.
Tada me je to začudilo no danas vidim da je vrlo lako da se dogodi da u jednoj struci ne znaju što se sve to dogadja u znanosti i drugim strukama oko nas. Na primjer, baš uporaba termodinamike i kompliciranih jednadžbi iz kvantne fizike omogućile su vrlo dobro proučavanje i poznavanje kakve su mogućnosti i uvjeti pod kojima se dogadjaju neke kemijske reakcije u kemijskoj industriji da bi se one onda odvijale u najpovoljnijim uvjetima iscrpka i troškova.
Sjećam se da je to područje za mene bilo “gnjavaža” zbog raznih tablica i grafikona pripremljenih u te svrhe. Danas se u proučavanju molekularne nanotehnologije baš te stvari i takva matematika uzimaju kao polazište da bi se uopće ustanovilo može li se neka reakcija ili slaganje atoma uopće izvesti uz normalan utrošak energije.
Studij sam završio samo jednom gledajući neki elektronski mikroskop a sad se u nanotehnologiji koristi jedna vrst te naprave pod imenom skenirajući elektronski mikroskop.
Sad sam ja zabezeknut time da se radi u prostoru jednog ili par atoma a da se zna i “vidi” što se to dogadja a dodatno se pokušava atome slagati bilo u kristalnu mrežicu bilo u neku molekulu uz pomoć jednako malih robota zvanih nanoroboti a njih bi trebalo biti dovoljno mnogo kako bi svoj posao mogli brzo dogotoviti. Kad priroda to radi sama tada se uvuku u tu kristalnu mrežicu atomi koji stvaraju “nečistoću”. Ili se uz željenu molekulu pojavi i neka druga neželjenog sastava pa se u kemijskoj tehnologiji velik posao obavlja da se osigura što veća čistoća i to raznim metodama.
Najbolji je primjer onog što priroda može a tehnologija još ne može, fotosinteza koja iz najjednostavnijih u atmosferi prisutnih plinova stvara molekule koje su dio svih biljaka a i nas koji se hranimo biljkama, uglavnom ugljikohidratima. Bez tog prirodnog fenomena još uvijek nedovoljno upoznatog, dakle bez prirode još uvijek neponovljivog procesa – za nas u tehnologiji- ne bi bilo života. Igra li klorofil samo jednu ulogu katalizatora ili je ta velika molekula prirodni nanorobot ta uz energiju sunca prirodna “nanotehnologija” odlično djeluje. Može se vjerovati da će ljudska ingenioznost uspjeti otkriti kako biljni “assembler” djeluje i proizvesti i takav asembler a onda i “univerzalni assembler” kako se napominje u klasičnoj već spominjanoj knjizi Drexlera (“Machines of Creation”). Mikrobiologija pomenutog profesora iz prošloga stoljeća postaje “nanobiologija” ovoga stoljeća. Svakodnevno se može naći vijesti i izještaje o uspjesima neke od grupa iz istraživačkih laboratorija ili proizvodnih firmi a postaje sve jasnije da će biti nužno dosta novih teoretskih istraživanja da bi se objasnili svi fenomeni na koje se sad nailazi. Ove vijesti može se potražiti na www.atomasoft.com na primjer. 05.2002.