Ovih se dana mnogo govori o položaju brodogradilišta, a osobito o ovom u Rijeci. Tamo sam radio od proljeća 1951. godine, pa do proljeća 1964. godine. Bilo je to vrijeme kad sam mnogo naučio ne samo o računalima (na UNIVAC-u 60) nego i o zavarivanju, projektiranju brodova te o nuklearnoj energiji. Kolege koji su pomogli da se što prije prijeđe sa zakivanih brodova na one zavarene bili su Leo Landau, projektant trupova, Igor Rožanić, specijalist za kvalitetu zavarivanja, Spartako Ilijašić, svestrani brodograditelj. Sva trojica su došli u brodogradilište ravno s fakulteta u Zagrebu.
Inače je dobro sjetiti se kolega iz tehničkog ureda, braće Jereb, zatim kolege Dmitrašinovića te (ne mogu se ni sjetiti imena tolikih vrijednih kolega) Kasumovića, Rapo, Bačića i drugih.
Glede novčane situacije brodogradilišta bilo je baš oko 1960. godine problema s dugovima, pa se onda obratilo vladi i tražilo novac. Tada je takđjer bilo ljudi koji bi likvidirali brodogradilišta tumačeći da je to suviše radno-intenzivna industruja u kojoj se mora previše toga kupovati u inozemstvu. Nekako u isto vrijeme su japanska, pa korejanska brodogradilišta postala veoma konkurentna jer su u gradnju broda uložili više znanja i organizacije te sve više računala. Pokušaji da se to uvede i ovdje nisu mogli uspjeti jer rukovodeća garnitura nije tome bila još dorasla.
Prošlih četrdesetak godina ne znam ni kakvi su kadrovi zamijenili one koje sam spomenuo te da li je nešto onih velikih iskustava spašeno do danas. Inače se potpuno slažem s onima koji se trude da spase brodogradnju jer se gradeći brodove uvodi novu tehnologiju koja onda koristi pri osnivanju novih poduzeća prenošenjem tog stečenog znanja onih kadrova koji su to znanje stekli teškim radom. To se osobito odnosi na primjenu računala u konstruiranju, projektiranju te planiranju proizvodnje i troškova. Baš glede troškova na primjer teško je podesiti rokove za otplate kupljenih dijelova s rokovima isplate pojedinih faza gotovosti brodova bez računala, pa dolazi do uzimanja kredita s kamatima koji su kod nas još uvijek slični lihvarskima. Onda se gomilaju gubitci.
Sjećam se sudjelovanja u uvođenju nove masti za porinuća brodova u suradnji s jednom kolegicom iz INE, sudjelovanju u uvođenju novih ali domaćih boja za brodove, uvođenju katodne zaštite još u luci za opremu, uporabi prvih računala, uvođenju mikrofilma itd. sve to samo u onih par godina što sam tamo radio. Osim toga uredio sam novi kemijski laboratorij, a nabavio toliko knjiga za biblioteku da se moralo i za nju naći novi prostor. Vjerujem da nisu iz brodogradilišta otišli sposobni stručnjaci inžinjeri, ali teško će biti naći one koji znaju iskoristiti sve te potencijale i dobro rukovoditi.