Sviđa mi se onaj vic o doktoru iz Vrapča (ludnica) koji je stalno dobivao posjet jednog od bolesnih a taj je tvrdio da je zdrav i neka ga pusti doma. Doktor mu je govorio neka pročita neku knjigu i onda dođe i ispriča mu sadržaj. Ako to prođe dobro onda je taj čovjek ipak zdrav. Neko vrijeme iza toga doktoru je nestao telefonski imenik. Par dana iza toga evo opet onog bolesnog i taj veseo priča da je pročitao jednu knjigu. Pa neka mu ispriča sadržaj, doktor će. Jao, to je teško kad ima toliko lica u toj knjizi žali se jadnik. Pokaže knjigu a to je – onaj telefonski imenik. Možda i nije jako smiješno ali su u Francuskoj još pred dvadesetak godina problem velikih telefonskih imenika rješavali pomoću malih kućnih uređaja koji su bili povezani za telefone kao neki preteče današnjeg Interneta. Zovu se Minitel i koristi ih još danas dvaput više Francuza nego što ih koristi noviji Internet. Danas svatko može kupiti i telefonski imenik na CD-u.
Izrada raznih kataloga, osobito u knjižnicama, bio je dosadan posao pa se je često ostajalo samo na knjizi prijema, složeno dakle po datumu kako je knjiga stigla u knjižnicu. Nije se stalo na tome jer je trebalo knjige što više nuditi čitateljima po njihovom sadržaju ili bar po autoru.
Moj prvi posao s računalima, ako se UNIVAC 60 moglo nazvati računalom, bio je upravo da izradimo katalog po UDK (u ono doba poznata Univerzalna decimalna klasifikacija) i po autoru. Bilo je to oko 1960. godine. Knjiga je ukupno bilo oko 10.000 pa se za svaku knjigu izbušilo (to su radile službenice na strojevima za bušenje) bar tri 90 kolonske kartice. Katalog postoji i danas.Čini mi se da je to bio najveći moj posao po broju artikala. Nažalost je u ono doba ispis bio veoma loše kvalitete.
Treba se sjetiti da je u ono doba bio u jeku hladni rat i da se u Sovjetskom Savezu htjelo stići i što brže prestići Zapad pa je jedno od područja u koje se mnogo ulagalo bilo praćenje strane literature i radova objavljenih na kongresima po cijelom svijetu. Sve što je moglo biti zanimljivo prevodilo se na ruski pa je samo nekoliko tisuća uposlenih na tom poslu u Moskvi primalo originalne časopise a svi ostali prijevode u obliku “Ekspres-informacija” i nekog od “Referativnih žurnala”. Godišnje se uspjelo obraditi do 1 milijun članaka i radova iz svih struka.
Za razliku od tog državnog centra V.I.N.I.T.I. u USA su pojedina stručna udruženja radila slično ali samo za svoju struku. Malo po malo uključivalo se i tu ona računala kakva su tad bila na raspolaganju pa da ne duljim, takav rad je i doveo do Interneta prije nego se razvio Web.
U jednoj akciji tadašnje “Naučne biblioteke” u Rijeci tamo oko 1980. godine, imajući na raspolaganju samo AppleII Plus, obavio sam za tadanjeg ravnatelja te ustanove koja je sad Sveučilišna knjižnica, jedan manji posao. Htio je po popisu časopisa kojeg je dobio, a ti su časopisi bili pretplaćeni u toj godini po raznim ustanovama Rijeke i nekim poduzećima, da se napravi abecedni popis po časopisima i po kupcima pa još i po struci. Radio sam tada s dBase II pod operacijskim sistemom CP/M, napravio to i išao u Zagreb kod kolege koji je imao odgovarajući printer, odštampao to, umnožio i bez naplate predao tom ravnatelju. U razgovorima s njim prije toga bio sam mu ponudio računalo ako oslobodi zgodnu sobu za njega. To bi služilo tamo uposlenima da uče rad na računalu pa kasnije i sami rade sve što treba i što računalo može.
Ne prvi put nego po stalnom načinu mišljenja i da se tako izrazim – neznanju partijaca – i tu sam doživio da se ta osoba ogradila od mogućnosti slobodnog korištenja računala jer “kolektiv je mišljenja da bi to bio kao neki ulaz Društva kibernetičara na mala vrata u tu njihovu ustanovu.”
Očito sam i tu prerano upao među nespremne.
Nešto kasnije oko 1985. godine radio sam s novim studentima u novom Zavodu za informatiku kojeg smo tek osnovali – s dBaseIII pod MS-DOS 3.1 a na prvim PC-ima.
Međutim nekako istovremeno uspio sam ne znam ni sam kako uposliti Miljenka Vrankovića u Zavodu te za njega nabaviti i Macintosh II koji mu se toliko sviđao da je to bio kao uvjet da nam dođe. Na tom je stroju pokazao koliko je odličan i multimedijalan pa su nam dolazili čak i iz Zagreba s HTV slikati rezultate tog rada. Naravno da je čim smo dobili pristup preko CARNeta na Internet počeo i rad s tada još novim WWW, kasnije jednostavno nazvanim Web.
Prijavili smo i znanstveni rad o izradi i uporabi tog multimedijalnog materijala u obrazovanju te je taj projekt trajao sve do mog odlaska u mirovinu.
Godine su na tom poslu prolazile tako brzo da se sad više ni ne sjećam točno svih tih godina i ostavljam baš Miljenku ili Nataši Hoić-Božić koja se također u ovim godinama zaposlila u Zavodu baš na radu s multimedijima i Web-om da o tim godinama napišu štogod žele.
Kratko bih spomenuo da se od prvog Windows 3.1, došlo do Windows 95 pa Windows 98 – i tu staju moja iskustva s novijim verzijama Windows.
Sjećam se rada na Toolbook programu koji je dugo nekako bio prvi multimedijski program našeg iskustva sve dok ga nisu zamjenila iskustva s HTML.-om.