Sjećanja, osjećanja, pripovijesti i ispovijesti
Na pisanje me je navelo razmišljanje o javnoj diskusiji a s raznim pogrdama upućenim ne samo na ured Predsjednika RH nego i neke moje kolege, članove famozne komisje za izradu strateškog plana razvoja informatike kod nas.
Pročitao sam sve što se moglo naći na internetu i po informatičkim našim časopisima. Stekao sam utisak da su ljudi, jednu ili dvije generacije mlađi od mene, naviknuti na svakodnevne raspaljene diskusije o tome koliko je bolji neki operacijski sistem od drugoga, ovom projektu pristupili sasvim ležerno ne birajući uvrede normalne za news grupe.
Situacija se izmjenila od onih vremena kad sam počeo govoriti i pisati još 1964 o informatici. Tada mene uopće nisu razumjeli jer je cijela okolica i bila takva da su sasvim rijetki uopće znali o čemu se tu radi. Čak i medju onima koji su bili upućeni u rad računala izraz “informatika” nisu razumjeli kao zamjenu za ono što se u zemljama engleskog govornog područja zvalo “computer science” nego kao nekakvu razmjenu informacija preko medija a to je u ono vrijeme bilo čvrsto u rukama vlasti. Dakle, rekli bi drugovi, “nije nam radila informatika” u vrijeme dok računala nisu ni imali.
Jedan kolega mi je rekao na jednoj sjednici pred svim ostalim profesorima “Dragojlović nešto trabunja o nekoj informatici” tamo negdje pred 30-tak godina, a on je bio prema meni uvijek naklonjen. Može se misliti što su govorili ili mislili oni ostali i kako sam prolazio. Primjer je jedan “kolega” koji je na sjednici Republičkog odbora za informatiku (inače osnovanog baš uz inicijativu ovog društva i najviše našeg pokojnog suosnivača inžinjera Spartaka Ilijašića) meni zamjerio da sam u projektu nabavke miniračunala (1971. godine!) za fakultete u Rijeci pisao o “nekakvim kilobajtima” a tako nešto uopće “ne postoji”. Drugi kolega mi je šaptao tom prilikom da sam projekt trebao dati njemu na recenziju prije sjednice – vrlo prijateljski. Treći kolega me također prijateljski uvjeravao da mini računala vrijede samo za nekakvi laboratorij elektrotehnike. Isto mišljenje imao je i njegov kolega u Ljubljani – no za par godina ISKRA je uspjevala tako nešto i proizvoditi uz firmu Digital.
Kako je u to vrijeme tekla akcija za nabavku računala za SRCE, umjesto nekih miniračunala Rijeka je dobila kartični terminal pa su ljudi bušili kartice, slali ih u Zagreb, tamo se ustanovile pogreške i tako dalje sve dok se nije odštampalo nekakve rezultate na prilično sporom i velikom printeru u Rijeci.
Godine od 1968. do 1971. bile su za Društvo kibenretičara od važnosti jer smo ga prvo osnovali, zatim smo kod gradonačelnika Haramije počeli akciju za osnivanje općinskog računskog centra. Kad je on pošao u Zagreb za mjesto predsjednika vlade počeli smo i akciju za osnivanje republičkog tijela koje bi unapredjivalo informatiku. Tu se najviše zalagao Spartako dok sam ja radio u odboru za izbor računala za SRCE i zalagao se da se konačno tiska moja knjiga u izdavačkoj kući Školska knjiga, prvo izdanje, što je trajalo dve godine do 1971.
Glede informatike mogu reći da je taj izraz prihvaćen od UNESCO, a zna se da je djelo informatičkog stručnjaka prezimena Dreyfuss u Parizu (kasnije je on bio i ministar) da se ne bi preuzeo engleski izraz computer science. Ipak i danas mi imamo negdje studij zvan “računarstvo i informatika”. Upravo smo dobili i ured za Internetizaciju pa se pitam čemu nam treba više izraz informatika kad ga momci koji su se uvalili u dobar posao marketinga informatičke opreme (pardon: računalne opreme) preko naših vrlih časopisa u kojima su tako glasno protiv uvodno spomenute komisije misle da je informatika (pardon: računalstvo) zapravo posao samo jednog, a zna se kojeg, fakulteta i onih koji su ga završili. Naši časopisi uglavnom opisuju neku opremu koja se prodaje kod nas ili negdje drugdje a stručnih ili znanstvenih se radova i boje jer to ljudi sigurno ne vole čitati. Ne znam jeli to istina, dakle ne znam tko čita znanstvene i stručne radove tog područja, ali u Ljubljani postoji takav časopis i on se zove INFORMATIKA.
Čini mi se da je prof. Srića dobro upućen u tu zagrebačku situaciju u kojoj se najlakše “ušuti” nekoga ustanovivši da mu je struka za neki posao potpuno nepogodna. On kao ekonomist “njima” nema pravu struku.
Kad sam nekako uspio uštedom carine koja se fakultetu vratila a plaćena je za nešto drugo, tamo u 1987, kupiti prvo mikroračunalo APPLE II, skoro sam morao poći na disciplinski sud jer nisam tražio dozvolu od osobe dekana koja nije volila računala nego od tajnika koji mi je vjerovao iako je on bio pravnik. Zašto se uopće toga sjećam?
Pa, danas imamo eto na ovom fakultetu i studij informatike, ali još uvijek samo kao dvopredmetni studij. Da sam još na poslu mnogi bi i mene možda smatrali sličnim prof. Srići, jer sam studirao kemiju koja se, usput rečeno, danas polako kao i fizika transformira utjecajem nanotehnologije. Dakako, zaboravlja se da je studij započeo ovdje još u 1975 .godini, redovito odobren od tadašnje “ministrice” (sekretara) pa ukinut 1980 godine zbog nebrige tadašnjih “glavnih” na ovom fakultetu. Onda je opet odobren par godina kasnije.
Zavod za informatiku smo dobili dobrotom jedne nove dekanice a osnovali smo ga u troje: prof. Marina Čičin-Šain, Jadranko Novak i ja. Mogu se mnogo toga još sjetiti i može se dogoditi da ovo ima nastavak. Ipak, bolje je stalno gledati spram budućnosti, pa sad eto polako ali sigurno napuštamo mikroračunala – dolazimo u eru nanoračunala.